Novinaru na zadatku, Siniši Lukoviću, ne zamjeramo nepoznavanje sistema bezbjednosti i odbrane naše države, kao i procedure nabavke unutar ministarstva na čijem je čelu bio Predrag Bošković. Jer da se Luković pitao, vjerovatno o toj temi nikada ništa ne bi ni napisao, pošto je, vjerujemo ipak svjestan da o tome ništa ne zna. Nama, a i čitaocima tabloida za koji radi Luković, jasno je da polje njegovog interesovanja i “ekspertize” doseže do nanošenja političke šteta onima za koje njegovi “šaptači” procijene da su poželjne mete kampanje narušavanja ugleda i časti.
Uostalom taj “modus operandi” razradio je Lukovićev šef, Željko Ivanović koji, čak i sada u sedmoj deceniji života, nakon godina profesionalnog i životnog iskustva, ne prestaje da targetira ljude, ispostavljajući ih kao legitimne mete za razne sociopate koji se napajaju mržnjom iz njegovih tekstova.
Kada bi od raznih političkih i parapolitičkih aktivnosti, Siniša Luković i njegovi urednici, imali vremena i za novinarstvo, pa izučili Zakon o medijima, znali bi da član 24. Zakona propisuje da se odgovor na klevetnički tekst mora objaviti bez izmjena i dopuna na istoj strani štampe u kome je objavljen medijski sadržaj. Tačnije, plasman u mediju treba da odgovara plasmanu medijskog sadražaja na koji se odnosi, a odgovor se mora objaviti u prvom, a najkasnije u drugom izdanju medija. To što Luković i medij za koji radi nijesu ispoštovali ovu zakonsku odredbu, nas ne čudi.
Šta očekivati od Siniše Lukovića, koji pravilo o pretpostavci nevinosti tumači na način da od oklevetanih aktera njegovih tekstova, traži da dokažu nevinost?! Jasno je da se Luković uživio u ulozi koja prevazilazi i tužilačku. Jer čak i tužioci dokazuju krivicu, dok Luković očigledno smatra da se njegove optužbe smatraju neprikosnovenom istinom. A ako se činjenice ne slažu sa Lukovićevim “mišljenjem”, kao u slučaju klevetanja Predraga Boškovića – tim gore po činjenice.
Klub poslanika DPS Crne Gore
