Dobro je što Socijalistička narodna partija još jednom potvrđuje da je na suprotnoj strani u odnosu na građansku Crnu Goru. Kad god je SNP bio sa druge strane – Crna Gora je pobjeđivala i napredovala.
Nije očekivano da struktura koja se decenijama gorljivo bavi zaštitom stranih interesa u inat sopstvenoj državi razumije predśednika Đukanovića i da shvati šta znači biti sa svojim građanima u odbrani časti i dostojanstva svoje države.
SNP je 2006. godine predvodio blok protiv nezavisne Crne Gore, razumljivo je da im danas teško pada njeno buđenje. Crna Gora, multikonfesionalna, građanska, sekularna, evropska, odavno nije bila krepkija i življa. Odlučna da još jednom stane na put pokušajima poniženja i okupacije – čemu su iz SNP još od nastanka bespogovorno služili.
Vjerovali su, valjda, da su, udruženi s okorjelim srpskim nacionalistima 30. avgusta prošle godine ostvarili svoj cilj, pa ih je iznenadio ovakav po njih neugodni obrt.
Samo partiji ovakve prošlosti može se javiti ideja o opozivu predśednika države.
To su oni koji su doušnički dostavljali lažne informacije italijanskom tužilaštvu, ne bi li iskompromitovali sopstvenu državu, beskrajno odani Beogradu. To su isti oni koji su 1999. godine navukli sramotne uniforme pete kolone i okretali topovske cijevi i prema zgradi tadašnjeg i današnjega predśednika, i prema Cetinju i njegovim građanima.
Razumljiva je nervoza SNP-a. Godišnjicu izbora dočekuju kao prirepak DF-a, bez političke fizionomije, bez željenih ministarskih fotelja, bez morala i nade za političku budućnost. I što je najgore, bez političke pameti, snage i hrabrosti da se izvuku ispod šinjela “srpskog sveta” u kome će ih bez milosti satrijeti oni koje su stvorili. Ne misle, valjda, da bi ih oni pustili da se kite inicijativom za opoziv da postoji i promil šanse za njen uspjeh. Ali, dok to u SNP-u shvate, više ih neće ni biti na političkoj sceni Crne Gore.
Aleksandra Vuković, članica Predsjedništva i poslanica DPS-a u Skupštini Crne Gore
