Odluka predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da ne potpiše Vladin prijedlog o opozivu sedam ambasadora je odgovoran državnički čin u funkciji zaštite dostojanstva i međunarodnog ugleda Crne Gore.
Činjenica da čelni ljudi nove vlasti nijesu potkrijepili dokazima svoje javne komentare o tome kako su ambasadori navodno “oštetili interese Crne Gore”, sugeriše da je riječ o političkom revanšizmu koji je nezabilježen u uporednoj praksi kada je diplomatija u pitanju.
Tome u prilog najbolje govori i ocjena šefa Odbora za evropske poslove njemačkog Bundestaga Gintera Krihbauma, koji daje zeleno svijetlo za napredak zemalja kandidata za članstvo u EU, da je ambasadorka Crne Gore u toj zemlji Vera Kuliš, predano radila na evropskom putu naše zemlje i da su apsurdne izjave o tome kako je oštetila interese Crne Gore.
Ostaće, međutim, svjedočanstvo koje će nas trajno podsjećati na bruku dijela državnog rukovodstva, kada su integritet diplomatskih predstavnika Crne Gore od zvaničnika njene države, branili inostrani zvaničnici zemalja u kojima su naše diplomate bile angažovane. Jedina istina je da nijedan od prozvanih ambasadora nije naštetio međunarodnoj reputaciji Crne Gore, koliko nova vlast, nedostojanstvenom i neargumentovanom kompromitacijom sopstvenih diplomatskih kadrova.
Dakle, ključni problem nove vladajuće većine je taj što Crna Gora ima Predsjednika dostojnog funkcije, koji je već na prvom ispitu pokazao snagu, i potvrdio da je u ovom trenutku jedina ozbiljna kopča naše države sa novom američkom administracijom, NATO-om i Evropskom unijom.
Zato, djeluje karikaturalno kada predsjednik skupštinskog Odbora za međunarodne odnose Miodrag Lekić izigrava portparola ministru vanjskih poslova, umjesto da kao bivši diplomata, poštujući uzanse nekadašnje profesije, problematizuje javnu diskreditaciju kolega, i zatraži objašnjenja od ministra zbog javnih istupa nedostojnih funkcije koju obavlja.
Andrija Nikolić, poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore
