Antidiplomatski čin opoziva ambasadora bez prethodnog obrazloženja, osim onog petparačkoga, tviteraškog, površnoga i tračerskog je kao i brojni potezi apostolske vlade skandalozan i porazan za državu Crnu Goru. To ne čudi, s obzirom na činjenicu da se namjesnici u vidu ministara i ne ponašaju kao da predstavljaju suverenu državu. Do ugleda Crne Gore im je stalo u mjeri koju odredi njihov patron SPC, pa je i ponašanje navodnih podvižnika nepodnošljivo pritvorno, a njihove politike lažnovjerske. Da nijesu fariseji i trgovci vjerujućim dušama, ne bi pred javnost izlazili paušalnim ocjenama o nepoštenom radu ambasadora, jer ambasador nije tek obični čovjek, nego izabrani i akreditovani predstavnik svoje države. Njegov obraz je i obraz države koju predstavlja.
Opozvati ambasadore zato što su navodno nanijeli štetu svojoj državi, bez ikakvog objašnjenja, bez prethodne konsultacije sa predśednikom države, koji prema članu 95 Ustava postavlja i opoziva ambasadore, bez upoznavanja nadležnoga skupštinskog odbora o tome, još jedan je u nizu nepodnošljive lakoće igranja ljudima koje je ova Vlada ozvaničila kao svoj manir. I ovim ponašanjem Vlada čini sve da Crnu Goru učini antidržavom i nanese joj ozbiljnu štetu na unutrašnjem i međunarodnom planu.
Za ovu javnu diskreditaciju ambasadora Crne Gore, vođenu iz tajnih izbi tuđinskih interesa, neko će morati snositi odgovornost. Nečuveno je da etičnost diplomatskih predstavnika Crne Gore od njenih ministara brane poslanici država u kojima su predstavljali svoju državu, kao što je to učinio predśednik Odbora za evropska pitanja njemačkog Bundestaga u slučaju gospođe Vere Kuliš.
Pozivati predśednika države na kohabitaciju, a sve vrijeme misliti na kapitulaciju državnih interesa Crne Gore, može samo anticrnogorska Vlada. Željeli bi premijer i apostoli da sa vrha, tj. sa pozicije predśednika države dobiju zeleno svjetlo za svoje mračne naume. Kohabitacija počinje dijalogom, nastavlja se saradnjom, a završava se stabilnošću u društvu i državi. Ona ne podrazumijeva jednostrane odluke sadašnje većine, koja se u svojoj nadmenosti toliko zaigrala, da je na početku izigrala očekivanja svojih birača. Kohabitacija u politici znači uvažavanje, usaglašavanje i kompromis sa subjektima politike koji imaju ustavna ovlaštenja koja mora poštovati svaki iole politički pismen čovjek. Osim što su politički nepismeni, ovacijama Twitter javnosti skloni ministri, su izabrali put ustavolomitelja. A bili su pozvani da iščitaju Ustav i da budu ustavobranitelji.
Što da očekuje crnogorsko društvo od ove družine koja čini Vladu Crne Gore?
Umjesto da svi čujemo objašnjenje zašto su ambasadori nedostojni svoga poziva i na koji su način nanijeli štetu Crnoj Gori, mi smo dobili kvaziinformaciju da “samo oni znaju kakvu su štetu nanosili”. U stilu rekla-kazala pred nama se ukazala sva raštimovanost subjekata apostolata koji su najavili da će javnost biti obaviještena o svakom njihovom aktu. Ovo tajno društvo moramo moliti da izađe na scenu i udostoji publiku saznanja koje ima.
Ne zamjeramo im ako isfalširaju, navikli su nas na to u kratkom roku, ali neka upoznaju javnost, konačno, o tome što imaju ili neka zauvijek ućute, kako bi crnogorski građani bili načisto kakva im je Vlada spravljena u jednoj vjerskoj zajednici, bez ijednog zajedničkoga cilja, do poniženja države Crne Gore, njenog Ustava i njenih institucija.
Pokušaj da svedu funkciju predśednika države na protokolarnu uzaludan je i predstavlja još jedan pokazatelj nespremnosti Vlade da razumije i prihvati smisao kohabitacije kao važnog činioca u budućem funkcionisanju države. Crna Gora je država u kojoj se teži vladavini prava, a ne śeči kneževa o kojoj se dogovara na tajnim śednicama, iz bojazni kako će javnost reagovati na takve odluke.
Ko se suda javnosti boji, siguran je u pravnu nesigurnost svojih odluka.
Aleksandra Vuković, članica Predsjedništva DPS i poslanica u Skupštini Crne Gore