Aleksa Bečić je na svojoj završnoj konvenciji na Cetinju zaboravio samo jednu stvar – kod Cetinjana demagogija nikad nije mogla da prođe, kao ni jadni, patetični, a nadasve komični pokušaji da magistar zaliči na Slavka Perovića. Jedina podjela koje je ikad bilo na Cetinju, bila je ona na istinske patriote i izdajnike, a posljednji put su 1999. godine upravo Cetinjani pokazali kako se odnose prema ovima drugima – ispratili su ih sa Cetinja tako da čak ni Aleksa 17 godina kasnije nije uspio da vrati Velizara Kaluđerovića i Nevena Gošovića u Prijestonicu, nego prećutkuje njihovo postojanje, ne bi li ih sakrio kao što je sakrio svoju deceniju na funkcijama u SNP-u.
Znaju Demagozi odlično da im politika bez stava donosi sunovrat rejtinga, zato se sad kuka i zapomaže sa Cetinja, đe se nikad nije kukalo, jer se Aleksa u panici odriče autentične SNP-ovske prosrpske politike, ne bi li namakao koji crnogorski glas. Ni na put, ni na dom, što bi rekli stari. Da su se Aleksa i Aleksini politički očevi pitali, ne bi on danas imao odakle da prijeti da „ne da Cetinje nikome“, jer ne bi bilo ni Cetinja, ni Lovćena, još onda kad su Velizar i ostali htjeli da ih „markiraju“ za NATO avijaciju. Pošto je Aleksa tada branio mostove po Beogradu, vjerovatno nije imao kad ili je bio mali da zajedno sa Cetinjanima brani Cetinje i Lovćen od Velizarovog Sedmog bataljona.
Znaće Cetinjani u narednu neđelju da se odbrani od demagogije, kuknjave, podmetačina Alekse i kontroverznog Mrvaljevića, kao i njihovog političkog oca Kaluđerovića kojeg, uzgred, ne viđesmo na Cetinju. Pitamo se zašto.
Jovan Martinović, predsjednik Opštinskog odbora Demokratske partije socijalista Cetinje
