Dritan Abazović, uvijek spreman i oran za saradnju sa najekstreminijim elementima nazadne četničke ideologije, uplašio se da će na izborima u Ulcinju proći onako kako zaslužuje – kao gubitnik u rodnom gradu.
Znamo da nije prijatan taj osjećaj, da stvara paniku i nelagodu, ali o tome je Abazović trebalo da pomisli svaki put kada je širom otvorenih ruku trčao u zagrljaj Andrije Mandića, Milana Kneževića, Alekse Bečića i njima sličnih.
Trebalo je o tome da misli kada je pravio koaliciju sa Demokratskim frontom, strankom čiji su čelnici optuženi za najgore zločine prema državi Crnoj Gori, ili kada je prije par mjeseci pravio zajednički performans u Danilovgradu sa strankom Milana Kneževića. Trebalo je da misli na Ulcinj kada je, da bi se domogao mrvica privilegija, u primorskim gradovima dozvolio da bude priljepak četničkom vojvodi Andriji Mandiću. Na kraju, ali najvažnije, trebalo je da misli na Ulcinj tokom one dvije godine kada je činio lokalnu vlast i nije učinio apsolutno ništa za svoj rodni grad.
Na Ulcinj je trebalo da misli i kada je u Aleksi Bečiću, bivšem portparolu SNP, vidio političkog uzora i idola i počeo retorički i fizički da ga imitira, zaboravivši na ideologiju iz koje je ovaj potekao: Sedmi bataljon, progon Albanaca koje je ova zloslutna jedinica sprovodila ili klerikalno – četničke demonstracije protiv priznanja Kosova.
Potcijenio je Abazović Ulcinjanke i Ulcinjane ako misli da su zaboravili kako je odbio da dođe u Skupštinu i glasa za ulazak Crne Gore u NATO, vojnog saveza koji je garant bezbjednosti i sigurnosti države.
Razumijemo ove Abazovićeve strahove, jer zastupajući sve suprotno od onoga što je interes Ulcinja i njegovih građana, i sugrađanima je pokazao šta je stvarni cilj njegove politike. Dritan je brzo zaboravio da se u Ulcinju ne može pobijediti na jaslama četničke ideologije.
Arjan Ljamović, kandidat za odbornika liste DPS „Ulcinj pobjeđuje – Ulqini fiton Milo Đukanović“
