Učestala i javna demonstracija vjerskih osjećanja od strane premijera sekularne Crne Gore, Zdravka Krivokapića, nerijetko prelazi granice dobrog ukusa.
Niko nema ništa protiv vjerskih uvjerenja građanina Zdravka Krivokapića, ili bilo kojeg drugog. Kao što je legitimno biti ateista ili agnostik. Zato jučerašnja tvrdnja premijera da bi neko želio da on ne bude vjernik, da on sa vjerom ne kalkuliše i da je upražnjava iz srca, za razliku od nekih koji su „ljubili krst iz koristi“, predstavlja subjektivni osjećaj i ličnu projekciju. Jer upravo je najveću korist od „ljubljenja krsta“ imao Krivokapić, koji je zahvaljujući manipulacijama oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti, sasvim slučajno, isplivao na političku scenu i postao premijer.
Svojim upornim insistiranjem na vjerskoj posvećenosti, čestim pretjerivanjem, i prebrojavanjem na vjernike i one koji to nijesu, Krivokapić nastavlja da produbljuje podjele u multietničkoj i multivjerskoj Crnoj Gori. Građane sekularne države ne zanima je li premijer privatno vjernik, ali kada obaveze prvog čovjeka izvršne vlasti bivaju podređene vjerskim dužnostima i obredima, kada predsjednik Vlade egoistično zadovoljava svoje vjerske potrebe a krši zdravstvene mjere i propise kojih svi građani moraju da se pridržavaju u veoma kompleksnim epidemiološkim okolnostima, onda on pokazuje da nije dorastao poslu premijera, i da ga je samo splet okolnosti – a ponajviše „ljubljenje krsta“ – doveo na tu poziciju.
Demokratska partija socijalista Crne Gore
