Aleksa Bečić, političko unuče Slobodana Miloševića, koje ni punoljetstvo nije moglo da dočeka skakarajući po beogradskim mostovima i prizivajući NATO bombe, napumpan ideologijom “kosovskog mita”, prirodno je završio u političkom krilu zlogasnog Sedmog bataljona. Nakon uspješno završene obuke, razbijao je i rušio po Podgorici jer je država priznala Kosovo. Onda je, izlaskom iz utrobe matičnog SNP-a, politički sahranio svoje najbliže saborace – drugove, prijatelje i kumove. I danas sebe doživljava kao “novog, čistog, nekompromitivanog i stručnog”?!
Vjerujemo da nije ni prvi ni poslednji, koji sebe vidi onako kako ga niko drugi ne doživljava. Pa čak ni njegovi partneri?! Ali ipak, projektovati sebe, poniklog na temeljima antievropskih vrijednosti, čovjeka koga multinacionalne sredine bojkotuju da ni cenzus ne može preći, kao nekoga ko će Crnu Goru uvesti u Evropsku uniju – predstavlja umišljaj koji se očigledno oteo kontroli i sasvim sigurno se ne može pripisati samo političkoj ambiciji.
Uprkos Bečićevoj zluradosti, i svakako na njegovu žalost, a na sreću svih onih koji vole ovu državu i misle joj dobro: Crna Gora je otvorila 30 od ukupno 33 poglavlja, privremeno zatvorila tri i od svih, pa i od naših susjeda, priznata kao lider u evropskim integracijama i država koja je izvršila značajne reforme i unaprijedila sistem, ojačala institicije i teži modelu života razvijenih evropskih zemalja. To je realnost. Ostalo je Bečićev umišljaj. Umišljaj kao posledica nataložene mržnje, inferiornosti i nervoze jer svakim danom postaje sve očiglednije da su njegove ambicije i mogućnosti u ozbiljnoj zavadi.
Nikola Divanović, Demokratska partija socijalista Crne Gore
