Od uvođenja višestranačja, nije bilo ubjedljivije pobjede na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, od one koju je 15.aprila ostvario predsjednik Demokratske partije socijalista I buduci šef države Milo Đukanović. Jednako tako, istorija održavanja predsjedničkih izbora ne pamti da su lideri crnogorske opozicije tako providno pobjegli sa crte jedni drugima, a narocito predsjedničkom kandidatu vladajuće koalicije. Strah od provjere sopstvenog rejtinga kod građana Crne Gore, zakamuflirali su zaklanjanjem iza takozvanog nestranačkog kandidata Mladena Bojanića, kojeg su iznajmili da izgubi izbore umjesto njih. Dakle, sve se savršeno uklopilo u ciničnu sintagmu: “Operacija uspjela , pacijent umro”.
Nije tajna da je crnogorska opozicija odavno pretvorila sebe u neželjeni ukras demokratije. U tome joj najviše “pomažu” takozvani nezavisni mediji i pojedini prvaci takozvanog nevladinog sektora koji se ovih dana takmiče, ko ce bolje da ublaži efekat ubjedljivog poraza opozicionih kandidata. Umjesto da svojim političkim favoritima sugerišu podnošenje ostavki, spin inženjeri iz opozicione medijske laboratorije I sa njima povezani predstavnici civilnog društva, ‘vidaju rane’ glavnim krivcima za krah opozicije na predsjedničkim izborima Bečiću I Abazoviću, ne bi li im “očistili grijehe” uoči izbora u Podgorici.
Nije tako davno bilo kad je Abazovićeva URA, odnosno medijski koncern koji stoji iza tog vještačkog političkog projekta, Demokratskom frontu taktički predložio kandidata Demokratskog fronta, imajući u vidu da je na parlamentarnim izborima u oktobru 2016-te, pokret “Otpor beznađu” koji je predvodio Mladen Bojanić, bio dio DF-ove izborne liste “Mi ili On.” Da se nenadmašni politički diletanti, Abazović I Bečić, samo 5 dana uoči predsjedničkih izbora nijesu oglasili objavom da su formirali koaliciju za izbore u Podgorici, možda poraz njihovog predsjedničkog kandidata Mladena Bojanića, ne bi bio tako tragično očigledan.
Prema tome, jasno je zašto ćute lideri Demokratskog fronta I njihova ideološka braća iz ostatka opozicije, kad novoizabranom Predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću stigne čestitka od ruskog kolege Vladimira Putina, kao što je jasno da Mladen Bojanić, a nažalost ni gospođa Vuksanović, ne posjeduju potreban nivo demokratske kulture da čestitaju suparniku na ubjedljivoj pobjedi. Demokratska kultura se iskazuje kroz pripadnost određenom vrijednosnom sistemu, ali iznad svega konkretnim demokratskim činjenjem. To sto su Mandić, Medojević, Bečić I Abazović na kraju izborne noći ostavili Bojanića da sam objašnjava razloge zajedničkog izbornog neuspjeha, dovoljno govori o karakteru njihovog ljudskog I demokratskog poraza. Ali ni Ranka Krivokapića nije porazio isključivo Milo Đukanović, vec je završni čin njegove konačne političke marginalizacije režirala upravo “kandidatkinja za promjene, ali u SDP-u”, Draginja Vuksanović.
Nakon što je objavljena pobjeda Mila Đukanovića, jedan od poraženih predsjedničkih kandidata reče kako ulazimo u četvrtu deceniju nesmjenjivosti vlasti. Ne. Ulazimo u četvrtu deceniju nesmjenjivosti lidera opozicije.
Andrija Nikolić, poslanik Demokratske partije socijalista u Skupštini Crne Gore
