Danas se Zdravko Krivokapić, ispred Hrama, a nakon nasilja nad građanima, jedva suzdržavao da ne zarida od plača. Bila je to nerealna scena za one koji su se tamo zatekli, pitajući se – a zašto plače Krivokapić?
- Jer je nahuškao policiju na građane, plasirajući laž o Molotovljevim koktelima?
- Jer je duboko narušio međuvjerski sklad i toleranciju u Crnoj Gori?
- Jer je onakvim, desantnim ustoličenjem uz pancire, mašinke i helikoptere, na silu protivno većinskoj volji odbornika Skupštine Prijestonice, i skoro svih građana unizio i samu Mitropoliju i iskopao nepremostiv rov između nje i stanovnika Cetinja?
Neki tvrde da su to suze radosnice što se, nakon prezira koje je mjesecima dobio od Patrijaršije, danas napokon iskupio, snishodljivo dokazavši svoju lojalnost i zahvalnost onima koji su ga instalirali na mjesto premijera. Ipak, nekoliko sati kasnije, morao je da proguta namijenjenu mu dozu poniženja kada je patrijarh, pred njim javno pohvalio lidere Demokratskog fronta.
Visoka je cijena te premijerske stolice u kojoj sjedi Krivokapić, samo osoba bez ličnog dostojanstva i digniteta bi mogla toliko ponižavati. Zato se suze našeg premijera, mogu razumjeti i kao plač nad njegovom političkom sudbinom i izvjesnom činjenicom da će u savremenoj političkoj istoriji Crne Gore, biti upamćen kao premijer koji je više volio tuđu crkvu nego svoj narod.
Ivan Mitrović, poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore
