Na Mediteranu je sve moguće, pa je moguće da se i Vojo Stanić rodio da bi u Crnoj Gori oslobodio njenu mediteransku raskoš. Ništa u Crnoj Gori nije veličanstveno kao njeno mediteranstvo, a niko u Crnoj Gori nije bio veličanstveniji od slikara Voja Stanića.
Prastari jezik mora, koji su i prije Borhesa i Stanića odgonetali mnogi, zatalasao je crnogorsku likovnu scenu trajno, postavši sa Vojom Stanićem epohalno stanje crnogorske umjetnosti, njena najtvrđa identitetska riječ.
Sve složeno i teško u slojevima crnogorske istorije, eteričnim i prohodnim je učinio ovaj slikar svakodnevice beskraja. Vojo Stanić, pojednostavitelj Tajne.
Dok su drugi slikari i umjetnici zamućivali puteve ka Vječnosti, ne bi li joj usložili mističnost, Stanić ih je osvjetljivao i predočavao, svjestan njene perspektive. On nam je djelom odao da se istinom dolazi do Istine. Zato tako prirodno djeluje njegova zavjetna slika u Gospi od Škrpjela, naručena od Tršćana, sva od svjetlosti, prodorna u svojoj multikonfesionalnoj misiji.
Vojo Stanić je izdanak Crne Gore, ali uprkos njegovom stoljetnom životu, Crna Gora ni kroz sve svoje emancipatorske procese nije uspjela da zaliči na svoga najvećeg slikara i buditelja, čovjeka koji je i partizanskim aktivizmom u Drugom svjetskom ratu i građanskom pobunom u doba disolucije SFRJ, pokazao što je mjera buduće nezavisne Crne Gore, za koju se borio i kojoj je dao intelektualni i umjetnički pečat.
Dokaz Matvejevićevih riječi da na Mediteranu duh stari sporije od tijela, Vojo Stanić nikad nije odustao od pobune i kritike, koje su ga učinile stalnim budilnikom crnogorske društvene savjesti.
“More nije more, već samo jedan talas”, pisao je veliki pjesnik Jovan Hristić. A Dušan Matić “večnost je taj talas što nesmiren vrvi pred tvojim/
smrtnim nogama”.
I Vojo Stanić koji je odlučio da živi do kraja, jer niko nije bio lud da živi koliko on.
I ove Stanićeve riječi, kao intrigantan odnos prema smrti, njegovo su djelo koje ćemo pamtiti i čuvati kao dragocjenost.
Aleksandra Vuković Kuč, potpredśednica DPS-a
