Odlazak Aleksandra Saše Čilikova nije samo gubitak prijatelja i čestitog čovjeka. Odlazak je to građanina Crne Gore koji je mnogo uradio za njenu duhovnost, kulturu, umjetnost. Bio je akademik CANU-a, redovni univerzitetski profesor, istoričar umjetnosti.
Volio je Crnu Goru u njenoj jednostavnosti, ništa mu nije trebalo do njenoga kamena i mora. Zahvaljujući njemu, upoznala sam do u kamičak svaki hram Crne Gore. Zajedno smo ih obišli, upoznali njihovo sakralno bogatstvo, ljepotu freskopisa i ikona, njihove duhovnike.
Napravili smo serijal emisija Hramovi Crne Gore u kojima je on bio stručni konsultant, pro bono. Danima i mjesecima je sa televizijskom ekipom išao diljem Crne Gore, nesebično dajući svoje znanje, ne tražeći da mu taj rad bude plaćen.
Sve je Čilikov o hramovima u Crnoj Gori i njihovoj istoriji znao. Napisao je knjige koje su danas potvrda trajanja crnogorske državnosti, ali i autokefalnosti crnogorske crkve. Vjerovao je da je u duhovnoj bazi opstanak Crne Gore.
Borio se za očuvanje arhitekture crnogorskih hramova, videći da njihova devastacija ne dolazi samo iz neznanja nego i iz namjere da se promijeni njihov vizuelni identitet kako bi se obezličio autentični izgled kao potvrda skromne ljepote crnogorske duhovne baštine, nastale kao izraz slobodarskog duha i siromaštva sa stilom ljudi koji su živjeli i žive u Crnoj Gori.
Govorio je da je izvorna crnogorska duhovnost nenametljiva, daleko od svake megalomanije, kiča i gabaritnosti, da veličina naših hramova nije u dimenziji nego u slojevima značenja.
Tihi čovjek velikog znanja, znao je biti i boem i isihasta.
U složenim vremenima, kad se Crna Gora dijelila po vrijednosti, izabrao je svoj put. To je bolja riječ nego strana, kad pišem o Čilikovu. On nije bio čovjek zastranjivanja. Suverenista i liberal, nikome nije nametao svoj jasni ideološki i politički pravac. Umio je da razgovara. Zato njegov izbor zovem putem. Nije kalkulisao, znao je i znali smo za što se bori, ali je u svaki crnogorski manastir i crkvu bio dobrodošao, iako osvjedočeni svjedok autokefalnosti crnogorske crkve.
I Kom i Beška, i Cetinjski, i Morački, i Pivski manastir, i Gospa od Škrpjela i Husein-pašina džamija i Nikoljac i Podvrh, sve je to umno oko Čilikovljevo osmotrilo i opisalo.
Opraštajući se od njega, obećavam u ime svih nas koji znamo što smo htjeli i koji znamo đe se ide kad se izabere put dostojanstva, poštenja, vrline i znanja, nosićemo kišobran Milije Pavićevića kad god pomenemo Sašu Čilikova, da njegov grob, uprkos tome što je volio Kavafija, ne bude “skriveni grob”, iako “smrt dolazi iznutra, tiho, i ne stvara mnogo buke kao što su nas učili”.
Aleksandra Vuković Kuč, potpredsjednica DPS-a i poslanica u Skupštini Crne Gore
