Prijedlog Rezolucije povodom 100-godišnjice “Podgoričke skupštine”
Potpredsjednik Skupštine Crne Gore, Branimir Gvozdenović
Uvažene koleginice i kolege,
Poštovane građanke i građani Crne Gore,
Pred nama je danas veoma važan politički dokument, čija je svrha, između ostalog, da ukaže na istorijsku nepravdu nanijetu Crnoj Gori prije 100 godina, kao i na posljedice te nepravde.
Smatrajući da se Skupština Crne Gore, kao nosilac izvornog legitimiteta u reprezentovanju građana, mora odrediti prema svim bitnim pitanjima koja su od značaja za političku stabilnost i demokratski prosperitet države, DPS je, zajedno sa koalicionim partnerima, Skupštini predložila Rezoluciju povodom stogodišnjice takozvane Podgoričke skupštine.
Takozvana Podgorička skupština, njene odluke i njihove porazne posljedice, svakako spadaju u ovaj problemski korpus. Naime, svjedoci smo činjenice da se, zanemarivanjem nelegalnosti i neligitimnosti „Podgoričke skupštine“, a povodom njene stogodišnjice, danas pokušava dovesti u pitanje temelj državnog ustrojstva Crne Gore, njen suverenitet i nezavisnost.
Rezolucijom želimo da istorijske fakte stavimo ponovo u prvi plan, u odnosu na opasnu politikantsku zloupotrebu jednog teškog perioda naše prošlosti koji je rezultirao gubitkom državnosti i nasiljem nad slobodnom voljom naših građana.
Da bismo potvrdili opredijeljenost ka prevazilaženju unutrašnjih podjela, ali i ka unapređenju dobrih međudržavnih odnosa u regionu, u tekstu predloga Rezolucije nijesmo dublje elaborirali lokalne i spoljnopolitičke motive koji su, u formi „Podgoričke skupštine“, omogućili perfidnu zloupotrebu projužnoslovenskih osjećanja građana Crne Gore u tom periodu.
Evidentne ideološke podjele crnogorskog društva, na žalost, predstavljaju ozbiljan i, očigledno, otporan faktor koji usporava progres i demokratski razvitak naše države. I po intenzitetu i po ukorijenjenosti, te podjele prevazilaze standardni politički pluralitet koji se, inače, u civilizacijski i demokratski razvijenim državama, smatra idejnim bogatstvom i intelektualnim resursom društva.
Podjele opstaju na određenim istorijskim utemeljenjima i njihovoj interpretaciji suprotstavljenih strana. Kada se istorijski fakti o tim simboličkim događajima podrede interpretacijama, podjele se dodatno naglašavaju, a objektivnost u sagledavanju činjenica gubi bitku sa individualnim ili kolektivnim emocijama.
Takva atmosfera, dalje, omogućava da racionalno političko djelovanje ustukne pred politikanstvom i da se prostor za manipulisanje emocijama proširi.
Međunarodno priznanje suvereniteta i nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine otvorilo je vrata suštinskom i formalno-pravnom uobličenju državnosti Crne Gore, uz oslanjanje na nasljeđe dotadašnjeg viševjekovnog državnog kontinuiteta, ali i na moderna državotvorna načela. Sve do Balkanskih ratova 1912. godine, Crna Gora je uspješno gradila sve institucionalne fragmente savremene države onog vremena, unapređivala svoj međunarodni ugled i prepoznatljivost. Ustavom iz 1905. godine, naša država se formalizuje kao parlamentarna Knjaževina, a nešto kasnije i Kraljevina Crna Gora.
Naravno, iz današnje vizure, možemo imati i objektivni kritički osvrt na postulate tadašnjeg legislativnog okvira Crne Gore. No, u komparativnom smislu, pravno uređenje države nije, ni u jednom značajnom segmentu, odstupalo od uređenja drugih evropskih država.
Ratni napori u toku Balkanskih ratova, a posebno stradanje Crne Gore u Velikom ratu, oslabili su potencijal Crne Gore kao cjeline, ali i sposobnost njene političke elite, uključujući vladajuću dinastiju, da anticipira buduće događaje.
U Velikom ratu, Crna Gora je vojnički iskrvarila u stremljenju da budućoj savezničkoj pobjedi pruži doprinos koji nadilazi njene objektivne mogućnosti. Tako oslabljena Crna Gora postala je lak plijen nekih globalnih, ali i parcijalnih geostrateških i političkih interesa, do nivoa potpunog zanemarivanja njene objektivne državnosti i, posebno njene nesumnjive pripadnosti pobjedničkoj strani u Velikom ratu.
U takvom kontekstu, tzv. Podgorička skupština predstavlja formalizaciju ukidanja državnosti Crne Gore.
Sagledavanje činjenica koje su, o ovom događaju, danas poznate, jasno ukazuje na apsolutni nelegitimitet Podgoričke skupštine, dakle i njenih odluka. No, to saznanje ne može ublažiti posljedice koje su te odluke imale, ne samo po pitanju diskonitinuiteta državnosti, nego i u domenu pojedinačnog i kolektivnog stradanja građana Crne Gore.
Sve što je prethodilo tzv. Podgoričkoj skupštini, uključujući i izbor takozvanih poslanika, odvijalo se u neregularnoj atmosferi, ali uvijeno u plašt nesumnjive opredijeljenosti naroda Crne Gore za južnoslovenske integracije. Naime, taj naboj ka balkanskom jedinstvu Južnih Slovena je u Crnoj Gori bio jasan, nesporan i dominantan, ali je politički sagledavan u dva integrativna modaliteta – ujediniti se sa drugim srodnim narodima na federativnom principu, unoseći i zadržavajući državnost Crne Gore ili se pripojiti Srbiji i, bez crnogorske državne atribucije, slijediti integrativnu zamisao Srbije.
Podgorička skupština je pokušala da nepostojeći legitimitet izgradi na izjednačavanju dva pomenuta modela odnosno na prećutkivanju i zanemarivanju razlika između te dvije opcije, „izvlačeći“ na površinu isključivo pomenutu težnju naroda Crne Gore da do južnoslovenske integracije dođe.
Imajući na stolu ovaj i sve druge istorijske fakte, danas je lako razumjeti o kakvoj manipulaciji se radilo. Tada, te 1918. godine, to sigurno nije bilo jednostavno. Zato ne treba svu personalnu krivicu pripisivati ni onima koji su, kao „poslanici“ tzv. Podgoričke skupštine, glasali za njene fatalne odluke. Uvijek je jutro pametnije od večeri i tek istorijska distanca omogućava pravi sud. No, to nikako ne smije biti opravdanje da se pred činjenicama žmuri. Danas, sto godina kasnije, imamo i pravo i obavezu da se odredimo prema tzv. Podgoričkoj skupštini onako kako činjenice govore, posebno znajući da žmurenje pred njima može imati ozbiljne posljedice po državnost Crne Gore koja je, u periodu 1941-45. a konačno 2006. godine obnovljena.
Svjedoci smo, dakle, da je takozvanom Podgoričkom skupštinom zloupotrijebljena poslijeratna atmosfera i južnoslovenska integrativna pretenzija naroda Crne Gore. Zbog toga je, pored ostalog, o budućnosti Crne Gore, odlučivano bez njenih legalnih i legitimnih predstavnika.
Bez obzira na svo razumijevanje koje, kao aktuelna vlast, pokazujemo prema različitim stavovima o istorijskim događajima i prema generealno drugačijim stavovima u društvu, teško je razumjeti namjere onih koji ovako tragičan događaj iz ne tako davne istorije, danas slave. Šta se zapravo slavi – nestanak države, koja je do tada opstajala uprkos brojnim izazovima i nedaćama? Znala je, međutim, i tadašnja Crna Gora, odnosno oni koji su o njenoj sudbini odlučivali sa pozicija sa kojih nijesu to mogli raditi, da kasnije prizna grešku, i previsoku cijenu do koje je ta greška dovela. Nakon Podgoričke skupštine, pobjednika nije bilo. Svi su izgubili, izgubila je Crna Gora.
Ukazivanje na tu istorijsku grešku, osnovni je motiv predloga Rezolucije koju su 42 poslanika predložila Skupštini Crne Gore. To i ništa drugo. Konstatovati Rezolucijom stav ovog saziva Skupštine, a onda ostaviti istoriji i istoričarima da dalje istražuju ovu tešku epohu naše istorije i okrenuti se budućnosti, ne dozvoljavajući onima kojima crnogorske podjele trebaju, da uporište konstruišu na nepravu, nepravdi i na istorijskim neistinama.
Čovjek je često, u različitim i nejasnim okolnostima, prinuđen da se opredjeljuje i da bira stranu. To nerijetko čini bez dovoljno informacija, poveden emocijama, a ne razumom. Ponekad tek protok vremena pokaže da li je njegova odluka bila ispravna.
Kako god – svaka pojedinačna odluka i procjena, kakva god bila, ostavlja prostor čovjeku da očuva svoju čast i dostojanstvo, da se ne ogriješi o drugoga, da ne ide ispod nivoa ljudske moralnosti. Tek svjesno zanemarivanje načela ljudskosti, u bilo kakvim okolnostima, možemo i moramo osuditi. Sve ostalo treba razumjeti kao pravo na sopstvenu odluku, pa i na sopstvenu zabludu i grešku.
Društvo koje uspije da ovo razumije i prihvati, biće sposobno da se ujedinjuje oko onoga što nazivamo zajedničkim ciljem i da na svoja pokoljenja ne prenosi naše prađedovske podjele. A Crna Gora želi da bude takvo društvo. I, ne treba sumnjati, Crna Gora ima snage da svoje podjele ostavi za sobom, na korist naše, a, posebno, u prilog budućih generacija.
Do tada, do momenta kada ćemo svi sa zadovoljstvom konstatovati našu snagu i spremnost da podjele ostavimo iza nas, ovdje, u ovom domu treba da, zrelo i sa uvažavanjem, razgovaramo o svemu što nas dijeli, vođeni samo mišlju da Crnu Goru učinimo boljom.
Crna Gora više nije samo tačka na mapi koja je velikim žrtvama uspjela da, vjekovima unazad, odolijeva različitim izazovima. Crna Gora je danas uvažena država sa atribucijom značajnog partnera čitavog demokratskog svijeta. Danas se Crna Gora, zahvaljujući prije svega mudroj, odgovornoj i vizionarskoj politici, nesrazmjerno veličini teritorije i broju stanovnika, pita mnogo više nego što joj prostorni i drugi kapaciteti po toj logici dozvoljavaju.
Takav status, naravno, ima i svoju cijenu, ali nam daje garanciju da se o Crnoj Gori više nikada neće odlučivati bez Crne Gore! Prije sto godina Crna Gora tog doba je svoju sudbinu vezivala za sudbinu bratskih naroda, i pod tim geslom stupila u rat, danas je trenutak da naša generacija sudbinu Crne Gore veže samo za Crnu Goru. U prilog tome govori i činjenica da je takvoj Crnoj Gori referendumski ishod 2006. godine bio bespogovorno priznat u cijeloj međunarodnoj zajednici, iako taj rezultat nije bio saglasan očekivanjima i prognozama mnogih država.
Kad god je moguće, uvažavaćemo interese drugih, posebno nama bliskih i prijateljskih država, ali će nam interes Crne Gore uvijek biti primaran i predstavljati ključni kriterijum odlučivanja. Ne želimo da ponavljamo greške koje su imale katastrofalnu cijenu. Nećemo da, u ime epskih ciljeva i u ime pohvala našem heroizmu žrtvujemo crnogorsku mladost, sopstveni opstanak i opstanak države.
Nećemo više sami sebi biti najveći neprijatelji i robovi našeg pamćenja i zlopamćenja. Nećemo dopustiti zloupotrebu našeg tradicionalnog ponosa. Crna Gora mora uvijek biti okrenuta prvo sebi i svojim bitkama. A te se bitke danas vode razumom, a ne strašću, promišljanjem, a ne emocijom, integracijama sa savremenim svijetom, a ne izolacijom i svojeglavošću.
Dakle, ovom Rezolucijom, mi ne težimo jednoumlju, niti težimo da bilo koga dovedemo “k poznaniji prava”, odnosno na našu ideološku platformu. Upravo suprotno – hoćemo da naše razlike budu resurs i bogatstvo, a ne da ostanu “so” naših podjela!
Uvažene koleginice i kolege,
Ne postoje dvije Crne Gore, nego samo jedna, ova naša jedina, ova koju svi mi ovdje u Parlamentu predstavljamo. Na svima nama je da je, uz sve naše razlike, učinimo boljom.
