Sve nam se čini da je latinsku izreku „Nada posljednja umire“, Nebojša Čović shvatio u suviše bukvalnom smislu. Evo, već deset godina, od kad je promijenjena vlast u Srbiji, on ne prestaje da se nada kako će se desiti neko čudo koje će ga lansirati u orbitu političke scene susjedne države. Dok duboko gazi sedmu deceniju života, približavajući se zakonskoj penziji, Čović se ne miri da će karijeru završiti onako kako je svojim djelom i zaslužio: u nekoj ropotarnici istorije simbolišući nelojalnost, izdaju i prevaru.
Zato, ma koliko pokušavao da poboljša svoje šanse i preporuči se srpskim vlastima, svojim klevetničkim narativom o Crnoj Gori, on kao da zaboravlja da nema tih verbalnih bravura ma koliko one bile lažne i bezočne, koja ti mogu pomoći kad imaš biografiju Nebojše Čovića.
Ako te prati imidž osobe koja je sa mjesta državnog funkcionera potkradala srpski narod na Kosovu i učestvovala u malverzacijama sa novcem namijenjenim za pomoć lokalnom stanovništvu, i ako si za ta djela i zvanično optužen; ako su majka i sestra Zorana Đinđića, protiv tebe podnosile krivičnu prijavu, jer su sumnjale da si, tajno i podmuklo sa mjesta potpredsjednika Vlade, učestvovao u ubistvu njihovog sina odnosno brata; ako te je prozvao svjedok saradnik i rekao da je neki „Ćoki“ tražio da se ubije srpski premijer, a ti se praviš da taj sa tobom veze nema i da je samo koincidencija da te i porodica premijera za isto nedjelo optuživala, dakle ako si sinonim za prevaru, izdaju i prodaju prijatelja i saradnika, onda je zaista naivno očekivanje da će ti pomoći to što klevećeš Crnu Goru, smatrajući da je to oproban recept za napredovanje u hijerarhiji državne vlasti u Srbiji.
Savjet mladih DPS Crne Gore
