Da li je obilježavanje tri decenije od proglašenja Crne Gore ekološkom državom prilika za analizu što smo do sada uradili na uspostavljanju ovoga koncepta, još jednu političku kritiku za neučinjeno ili vizija za istinsko uspostavljanje održivosti u crnogorskom društvu kao jedine mjere uspješnosti svih nas? Teško je dati odgovor ali je jedno sigurno – politika zaštite životne sredine pripada i tiče se svih njenih građana bez razlike u odnosu na njihovu starosnu, obrazovnu, političku, nacionalnu ili socijalnu osobenost pa je svako političko kidisanje s jedne ili mudrovanje s druge strane apsolutni ekološki promašaj.
Donijeta u vrijeme narastajućih tenzija, građanskih sukoba u nekadašnjoj nam Domovini kao zdrava i plemenita vizija budućnosti Crne Gore i sama je Deklaracija u javnim percepcijama postala mjera trajanja, političkih i građanskih prepucavanja, uspješnosti, ispunjenja, ali njene osnovne tekovine, srećom, niko nije osporio.
Tada, kao i danas jednako smo svjesni da zapravo univerzalni standardi u zaštiti prirode ne postoje jer se oni, možda od svih drugih, najdinamičnije mijenjaju. Postojana je jedino priroda koja je na relativno malom crnogorskom prostoru učinila da u moru podvojenih nacionalnih identifikacija ona bude prihvatljiva za sve.
Prihvatajući ovo kao poželjnu mjeru odnosa prema sredini u kojoj živimo i koju dijelimo, ostaje prostor za ocjenu uspješnosti uspostavljanja i razvijanja koncepta ekološke države s jedne i zahtjevnog procesa ispunjavanja obaveza iz procesa pristupanja Crne Gore evropskoj zajednici s druge strane. Otvaranje pregovora za ovu oblast od strane EU znak je da smo do sada uspostavili institucije koje treba da realizuju politiku životne sredine, da postoje određeni kadrovski i drugi kapaciteti za ispunjenje ne samo nacionalnih nego i još zahtjevnijih međunarodnih obaveza.
Dijagnoza ekoloških problema u Crnoj Gori postoji već godinama, ali je još veći “ekološki“ problem kritičko “profiterstvo” bez jasnih rješenja. Zato će najveći izazov biti izgradnja tzv. ekološke infrastrukture da bi se sanirali svi izvori zagađenja ali i omogućila cjelovita primjena zakona iz ove oblasti i za što će dugoročno biti neophodno izdvajati velika finansijska sredstva sa ili bez pristupnih fondova.
Da li će unaprijeđenje životne sredine pratiti razvoj ekonomije i posebno i najvažnije da li će to biti dobra mjera jačanja socijalnog statusa svakoga građanina i građanke Crne Gore, zavisiće isključivo od sposobnosti i znanja donosilaca odluka. Zapravo sve leži u odgovoru na pitanje: koliko košta naša budućnost jer zakonomjerno kvalitet okoline u kojoj živimo u najvećoj mjeri determiniše stanje našega zdravlja, socijalnog i ekonomskog položaja.
Decenijama se već piše i govori o konkretnim ekološkim problemima i sigurna sam da izdvajanje bilo kojeg ne bi bilo primjereno jednom ovakvom osvrtu, tim prije što zajedno sa drugima i sama nosim dio odgovornosti za eventualne rezultate ili njihov izostanak. Ipak, Crna Gora je do sada u politici životne sredine rijetka zemlja koja nije koristila kompenzatorne i reverzibilne mjere za ugroženu životnu sredinu što je pokazatelj njene solidne očuvanosti iako se još energičnije moraju štititi prostori pod posebnim nacionalnim i međunarodnim statusima, imajući u vidu činjenicu da se sva sredstva uložena u tu svrhu mnogostruko vraćaju kroz njihovu turističku, naučnu i edukativnu valorizaciju.
Za sve ovo i mnogo toga drugog treba volja svih nivoa vlasti, ali prije svega volja i svijest građana, naročito onih koji se “svojski trude” da svojom nesviješću i nekažnjeno unište trajanje. Zato kako god zvučalo, kaznena politika za mnoge je jedina mjera prave edukacije. Još smo na vrijeme da do 2050. godine ispunimo ciljeve Zelenog dogovora Evropske Unije, pod uslovom da se jasno definiše način, sredstva i rokovi za rješavanje svih problema, vodeći računa da u procesu pregovaranja sa što manje ekoloških problema konkurišemo za članstvo, čime bismo skratili dužinu trajanja prelaznih perioda.
Zaključno, Crnu Goru čeka ozbiljan i temeljan posao zaštite i valorizacije prostora, samo on nema zamjenu ni rezervu.
Daliborka Pejović, poslanica DPS-a u Skupštini Crne Gore
