Konstituenti samozvane „građanske opozicije“, a prije svih Aleksa Bečić, pokušavaju ovih dana da nas, nakon javnog odumiranja ovog pretencioznog, a neuspješnog projekta, uvjere da on nikad nije ni postojao. Možda su zaboravili sve one sastanke, obećanja i prijetnje, kao i nedavno izgovorene riječi „oca“ ove koalicije, Ranka Krivokapića, koji je na Javnom servisu tvrdio da je tzv. građanska opozicija jača od DPS-a.
Bio je to još jedan u nizu pokušaja ujedinjavanja opozicionih snaga, bezuspješan jednako kao i svaki sličan tokom prethodne dvije decenije. Doduše, ovoga puta koncept „građanske opozicije“ je bio unaprijed osuđen na propast, ako se ima u vidu činjenica da su potencijalni savez činile partije od kojih su sve, osim jedne, gotovo na ivici cenzusa.
Poraz u četiri opštine, bojkot Parlamenta kao sredstvo ucjene i na kraju san da bi svako od lidera partija u ovom skupu pojedinačno mogao da bude kandidat za predsjednika Crne Gore doveo ih je do konačnog raspada.
Ne treba zanemariti ni „sudar sujeta“ koji se desio u tom propalom savezu, jer tamo gdje svako misli i ponaša se kao da je rođen za „vođu“, ne može doći do dogovora ni ko će voditi sastanak, a kamoli do zajedničkog predsjedničkog kandidata. Nažalost, to je glavna karakteristika svih dosadašnjih pokušaja ujedinjavanja opozicije.
Kada su Bečić i Abazović najavili bližu saradnju, bio je to jasan znak da se Aleksa sprema za novo političko oceubistvo. Nakon Srđana Milića, na red je došao Krivokapić. Bez da trepnu, Bečić i Abazović ostavili su na ledini Lekića, Krivokapića i Jokovića, da se „zabavljaju“ sa druge strane cenzusa.
Ovim potezom Bečić je u svoj politički dosije upisao još jednu podjelu pred novi poraz u Beranama i Ulcinju. Ako je samozvana „građanska opozicija“ imala ikakav smisao postojanja, onda se on ogleda kroz prikaz moralnog i političkog pada svih njenih aktera.
Boris Muratović, Opštinski odbor Demokratske partije socijalista Nikšić
