Adnan Hadžić, potpredsjednik Savjeta mladih DPS Crne Gore
Svjedoci smo da se mladi u Crnoj Gori sve više politički angažuju i pristupaju političkim partijama, razlog tome, smatram, predstavlja činjenica da su nove generacije shvatile da politika itekako utiče na njihove živote i da svojim angažovanjem mogu doprinijeti da društvene promjene idu u njihovu korist. Zato je veoma važno da nove generacije doprinose stvaranju kvalitetnog ambijenta za bavljenje politikom. Nažalost, stiče se utisak da, nikada kao sad, nastupi naše političke konkurencije nisu odisali mržnjom, vulgarnošću i netrpeljivošću.
Mržnja i slabost
Apsurdno je da dugogodišnji, mali, koalicioni partner DPS-a, zbog kojeg je i izmišljen politički termin “satelitska partija”, sada tom istom, pežorativnom floskulom, naziva nove koalicione partnere u vlasti. Apsurdno je da su kod URA-e, partije sa trenutno manje od 2% snage, podrška birača i samopouzdanje obrnuto proporcionalne veličine. Najgrlatiji su u prijetnjama da DPS-u, za kojeg glasa skoro polovina birača Crne Gore – “nema spasa”. Licemjerno je da o ujedinjenju najviše govore partije koje su nastale iz podjela: Demokrate, koje su nastale diobom SNP-a imaju slogan “Pobjede a ne podjele”, a najmlađa partija na političkoj sceni Crne Gore se zove Ujedinjena Crna Gora, iako je nastala razjedinjavanjem prvo Demokratskog Fronta, zatim Demosa. Apsurdno je i to što Demokratski Front, koji je jedini spas za sve njegove konstituente, jer je sastavljen od partija u izumiranju, ne razlikuje demokratski način vođenja politike sa ulice i vođenje uličarske politike.
Nikoga od njih, bilo da su građanske, malograđanske, proruske, značajne ili, u većini slučajeva, beznačajne partije, ne vezuje ni jedan programski cilj – jer jasnih programa nemaju, nikakva ideologija ili vizija. Vezuju ih samo dvije stvari – mržnja i slabost.
Nevaspitanje i nepoštovanje nijesu odlike mladosti
Posebno su mi, kao mladom čovjeku i političaru, interesantne Demokrate. Ne zato što sebe nazivaju liderima opozicije, jer na opoziciju možemo gledati svakako samo ne kao na cjelinu, već zato što je njihov predsjednik mlad čovjek. Utisak je, da je negdje, crnogorska javnost navijala za njega kada se kandidovao za predsjednika SNP-a, zato što su smatrali da mlad čovjek, sa mladalačkom energijom, može osvježiti i tada oronuli SNP, a samim tim i čitavu opoziciju. Svima nam je u interesu bilo, pa i nama u DPS-u da opozicija u Crnoj Gori bude, zdrava i dostojan konkurent. Međutim, delegati na Kongresu SNP-a, tada su procijenili, da se mladi Aleksa od dokazanih gubitnika u toj partiji razlikuje samo po broju godina. I ubjedljivo ga nisu podržali.
Mladost i hrabrost, kojom se Demokrate diče, nemaju mnogo zajedničkog sa načinom njihovog djelovanja. Nevaspitanje i nepoštovanje nije odlika mladosti, štaviše – suprotno. Niti reprezent uspješnog, mladog čovjeka može biti neko ko je, u političkom smislu, zadojen mržnjom. A što se hrabrosti tiče, ona se može tumačiti na razne načine: nije hrabrost pred upaljenim kamerama pozvati bilo koga, “ako mu to basta”, da krene na tebe. Niti je hrabrost u poluhisteričnom nastupu javno, bez ikakvih argumenata, blatiti ljude. Taj ambijent slobode govora, da je svakom dopušteno sve da kaže, između ostalog, stvorile su ova vlast i njena politika. Ali ta sloboda ima svoje granice i one se mere pravima drugih ljudi. Nije hrabrost upadati, nenajavljen , u tuđe kuće, provocirati i to nazivati: promocijom svoje politike. Tu vrstu stranačkih aktivnosti, obilazak domaćinstava, ozbiljne partije su mnogo prije njih upražnjavale, iako su oni u svom osnivačkom bunilu ismijevali taj vid vođenja politike i snimali spotove sa onim njihovim – ajd’ polako. Iz ove perspektive izgleda da su se ismijevali sa samima sobom.
Bečićevi politički oci skandirali: “Idemo na Rožaje”
Ali, biću iskren, demonstrirali su, u nekim slučajevima, i pravu hrabrost. Hrabrost je u Rožajama zbunjivati narod sa transparentom “Ja sam Dejan. Ja sam Ilda. I mi odbijamo podjele”. Zašto? Rožajci su se – trebali su se raspitati – često dijelili po raznim osnovama, ali nikada po imenu. Taj urođeni osjećaj Rožajcima, kojeg osobe sa pomenutim transparentom nemaju, nije utemeljila nikakva politika, nikakav Aleksa ili bilo ko drugi. Hrabrost je, svakako, doći u Rožaje i pljuvati i satanizovati politiku koja je Rožajcima sačuvala glave dok su Aleksini politički očevi organizovali mitinge ispred RTCG-a gdje se skandiralo “Idemo na Rožaje!”?! Misli li neko da su to Rožajci zaboravili i da je opravdanje što Aleksa, samo zbog godina, nije učestvovao u tome, pa da sada, bez imalo ustručavanja, u drugom dresu, može promovisati ujedinjenje i to onamo gdje podjela nema?! Prema tome, umjesto hrabrosti, jer hrabar na ovaj, njihov način, može biti svako – preporučujem mudrost.
I uvjeravam poštovanu opoziciju vlasti i države da niko, od skoro pola birača Crne Gore koji podržavaju politiku DPS-a, ne dotiču vaše optužbe da su samim tim što glasaju DPS – lopovi i članovi kriminalne organizacije. Ta retorika govori o vama i vašoj sposobnosti da parirate politici koja je, uz sve eventualne nedostatke, ipak Crnu Goru otrgla od balkanske zaostalosti, gde su je vaši partijski saborci i politički očevi gurali, i sigurnim korakom je uvodi u društvo najrazvijenih zemalja na svijetu
