O akademiku Branku Radojičiću i njegovom djelu može se govoriti zaista dugo. No za života je on kazao sve što je trebalo.
Pobjeđujući time i tišinu zvaničnog Nikšića, sa kojom je pošao.
Status akademika i profesora nosio je upravo na način primjeren samo onima koji su ih i istinski zaslužili. Riječi, knjige i javni istupi koji su uvijek ostajali na nivou akademskog dostojanstva.
Sve je bilo filtrirano kao voda sa planina, kada prodje put kroz crnogorski stanac, o kojima je napisao toliko, ostavivši trajan temelj onima koji će se time tek baviti.
Njegove riječi slušali su oni koji su bili umni da ih čuju.
Zato njegov građanski habitus i nikšićki civilizacijski duh, o kome često govorimo, čuvajmo da se ne izgubi u lavirintu vremena.
Izdvajam njegovu rečenicu, da je osjećao veliku odgovornost, bezmalo strah, kada je postavljen za direktora nikšićke gimnazije, jer je na tom mjestu prije njega bio legendarni profesor Luka Nikčević. Nije ga, tada mladog, nosio ego, već naprotiv. obavezivala svijest o poštovanju postignića prethodnika, da bi što bolje bilo potomcima.
Zbog takvog dostojanstvenog odnosa, brojnima nam je, inspiracija da nauku odaberemo kao način spoznaje.
Profesor koji je za života postao simbol. A simboli ne podliježu biološkom trajanju.
Ivan Mitrović, poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore
