Osuđeni ratni zločinac i dugogodišnje Miloševićevo nacionalističko strašilo, nakon povratka iz Haga, poslije izbornog kraha iako je na nesreću Srbije dospio do poslaničke klupe, nastavlja da igra ulogu dežurnog političkog klovna, koji zasjenjuje i skandalizuje prostotom. Zahvaljujući toj osobini – da se ničega ne stidi, i da kod njega sve može, samo ako ubaciš u džuboks – on je omiljeni gost pojedinih beogradskih televizija koje svoj rejting bilduju primitivizmom. Činjenica da je karijera “najmlađeg doktora prava bivše SFRJ”, kako je često isticao, spala na bijednu ulogu vašarskog političkog pajaca, a sanjao je da bude predsjednik Srbije u granicama Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, rađa frustraciju koja u sadejstvu sa novčanim stimulansom i činjenicom da Srbija nije baš u granicama koje je obećavao, objašnjava donekle njegov tužni i bijedni opus. Mada je to u krajnjem stvar (ne)karaktera.
Ipak, i pored činjenice da će uvijek biti onih koji su spremni da od sebe prave budalu za pare i nekoliko poslaničkih mjesta, za čuđenje je da se ovakvim osobama koje pozivaju na ubistvo predsjednika susjedne države daje prostor na televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Posebno nekome ko se radovao ubistvu srpskog premijera, nazivajući njegove ubice herojima. Žalosno je da organi u Srbiji, prije svih regulatorna tijela, u državi koja je na putu priključenja EU, smatraju da poziv na ubistvo spada u domen javnog informisanja. Posebno što je na istoj televiziji, prije dva mjeseca, estradni istoričar, Čedomir Antić, poznat da mu se cjelokupna životna misija svela na dokazivanje, sebi i drugima, da je “veliko – Srbin”, pozivao na linč crnogorskog ambasadora u Beogradu. Ako je i za rejting, televizijski ili politički – mnogo je. A za izgradnju dobrosusjedskih odnosa svakako nije.
Medija tim Demokratske partije socijalista Crne Gore
