Iako Vlada ulazi u šesti mjesec mandata, njen potpredsjednik i dalje se ponaša kao da nema mnogo veze sa njenim radom. Kako drugačije doživjeti njegovu današnju poruku datu beogradskim medijima da “vjeruje da će Vlada shvatiti potrebu da Ugovor sa SPC postane javan i prije čina potpisivanja”. To što Abazović ne vidi ništa sporno u cjelokupnoj priči o Ugovoru sa SPC, pa i što, svjesno ili ne, ulazi u priču o izboru mitropolita kao uslovu i “željama mitropolita Amfilohija” – najbolje govori o njemu. Međutim, ukoliko Abazović i dalje vjeruje da formalno kao drugi čovjek aktuelne izvršne vlasti, ne snosi odgovornost za njene postupke, u velikoj je zabludi.
Nije potrebno da nam on objašnjava šta misli o dobrosusjedskoj politici, jer o tome najbolje govori ponašanje Abazovićevih saradnika iz Vlade, naročito prilikom njihovih sve učestalijih posjeta Bosni i Hercegovini.
Da li Abazović, kao sarajevski student, osjeća makar malo stida zbog toga što funkcioneri Vlade – od premijera do ministara – ignorišu glavni grad Bosne i Hercegovine i svojim djelovanjem sasvim jasno poručuju da je ta država, za njih, svedena isključivo na granice jednog entiteta – Republike Srpske?! Dok su Abazovićeve kolege, danima obilazili Srbiju i entitet u okviru Bosne i Hercegovine, baš ni na jedan način nijesu ni pomenuli, a kamoli promovisali ponudu na tržištu sa kojeg tradicionalno imamo stotine hiljada gostiju. Ili su možda to uradili krijući – taman onako kako i šalju čestitke u Prištinu?!
Nezahvalna je dužnost zapala Abazovića – da pod svaku cijenu opravdava partnere iz kleronacionalističke vlasti ali i sebe. Ipak, uzaludan je to posao. Nikome nikad neće moći da objasni kako je i zašto, zbog čijih interesa, učestvovao u ovom bolnom eksperimentu po građansko društvo u Crnoj Gori. Posebno ako se zna da biti ucijenjen na vlasti, nije nikakva privilegija već velika sramota.
Jovanka Laličić, poslanica DPS-a u Skupštini Crne Gore
