Izvodi iz štiva koje su juče dobila djeca u prvom razredu podgoričke škole „Savo Pejanović“ u Podgorici zamislili su me, rastužili, postidjeli, kao nečiju ćerku, sestru, suprugu.
A tema, da je sreće ne može biti ni ljepša ni prijemčivija Crnoj Gori u kojoj živimo.
I umjesto da naša djeca uče o slavnoj tradiciji svojih hrabrih predaka i nadaleko čuvenom čojstvu i junaštvu, da uče o hrabrim, znamenitim ženama: Jeleni Vicković, Kseniji Petrović, Tringe Ivezaj, Stani Tomašević, Jeleni Ćetković i mnogim drugim, oni uče kako da ne vrednuju, ne cijene i omalovažavaju majku, sestru, drugaricu, sjutra suprugu – jer sve su to „nečija ženska đeca“.
Ne možemo poreći prošlost, ne možemo kazati da žensko dijete nije bila radost, da se govorilo da je to „tuđa večera“, ali se upravo zato, takvo vrednovanje, razmišljanje, zbog svoje nazadnosti, negativizma, i neetičnosti mora ostaviti prošlosti. Mora se osuditi i zaboraviti. Ne smije mu se kroz obrazovni sistem davati na značaju.
Ovo treba da bude lekcija o pogrešnim stavovima a ne uzor mladim naraštajima. Društvo u kome se nečiji ljudski, društveni kvaliteti određuju na osnovu pola nije slobodno društvo.
Želimo li da se u XXI vijeku žensko dijete vrednuje kao manje vrijedno?
I da li je u redu da se naša Crna Gora nalazi na neslavnom četvrtom mjestu na globalnom nivou po broju selektivnih abortusa jer roditelji ne žele da rode treću ili četvrtu ćerku?
Naravno da nije. I to treba glasno reći. Jer ja znam, poznajem puno ženske đece čije su rođenje u porodici slavili iako je treća… četvrta.
Ja sam treća ćerka. Ja sam i prosvjetni radnik, neko ko časno radi svoj posao. I smeta mi ova tišina, ovo ćutanje. Zato i pišem sve ovo i pozivam sve ćerke, žensku đecu da ovakav način vaspitanja i manipulisanja djecom u školama osude i zaustave.
Gordana Knežević, odbornica DPS-a u SO Bijelo Polje
