Mjesto predśednika Skupštine Crne Gore uzurpira politički poslušnik druge države koji je usput i njen državljanin. Zato svaka izjava koja potiče od Andrije Mandića, pa i ova đe on mijenja Ustav, državna obilježja i službeni jezik, samo je nova preporuka njegovim gazdama i pokušaj da se u velikosrpskoj orbiti kotira bar malo bolje od svog kolege Milana Kneževića.
Zanimljivo je gledati takmičenje Mandića i Kneževića u disciplini “ko više voli Vučića, ko ima više zastava Republike Srbije u svom kabinetu, ko će ‘bolje’ mijenjati Ustav i upisivati nove službene jezike u njega.”
Dvoboj ovih giganata velikosrpstva nas ne interesuje i vjerujemo da će samo nijanse odlučiti koji od njih će dobiti veću naklonost predśednika njihove države, koja svakako nije Crna Gora. Ipak, u ovom takmičenju Andrija Mandić ima institucionalnu prednost koju mu je omogućila skupštinska većina izglasavši ga za predśednika Skupštine, iako je strani državljanin. Zato sve što Mandić izgovara i radi sa pozicije čelnika Parlamenta, nije njegova bruka već onih koji su ga tu, trulim kompromisima, postavili.
Oskar Huter, poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore
