Zadivljujuće je u kojoj je mjeri servilni Andrija Mandić spreman da savije kičmu i da bespogovorno služi tuđim državama, pa i da se njima iznova dokazuje iznoseći laži i šireći mržnju.
Ne razumijemo šta su predsjednici Milanović i Đukanović kazali, a što je “antisrpski i antipravoslavno”? To što po Mandiću zaštita interesa Crne Gore predstavlja nešto što je antisrpsko – nije naš problem. Do njega je, definitivno.
To što Mandić svaku reakciju protiv Aleksandra Vučića vidi kao antisrpstvo ili mržnju protiv Srbije, takođe je njegov, sluganski i ropski problem. Niti suprotstavljanje Vučiću predstavlja bilo kakvo konfrontiranje sa Srbijom, a naročito ne sa pravoslavljem. Osim ako u Mandićevim očima Vučić nije postao i kakav vjerski lider.
Kako god, interesantno je to što Mandić i ostale sluge reaguju burno na svaki pokušaj jačanja saradnje sa nama susjednim državama. Od Zagreba, preko Sarajeva, sve do Tirane i Prištine – njima baš niko, osim onoga kome bespogovorno služe, nije po volji. Zašto? Niko normalan ne pristaje na takvo vođenje spoljne politike i nadamo se, zarad dobrobiti čitave države, da se “vizija” Demokratskog fronta neće reflektovati na politiku Vlade Crne Gore. U suprotnom, Crna Gora će i u međunarodnim odnosima postati daleka periferija, osuđena na imaginarijume Vučića i Dodika, koji nikome ništa dobro nijesu donijeli.
Slobodan Filipović, član Izvršnog odbora DPS Crne Gore
