Crnogorska opozicija, u svojoj nemoći da se suoči sa serijom izbornih poraza, inferiorno vrijeba trenutak kad će se predsjednik DPS Milo Đukanović oglasiti u medijima, kako bi se i oni političiki okoristili makar i za pet sekundi slave. Rezultat – gubitničko, bez ideje, cilja i rezultata, sujetno i samoljubivo pojavljivanje po svaku cijenu.
Izgleda da je Ranka Krivokapića i SDP zahvatio talas kolektivne mitomanije, da ne koristimo onaj eksplicitniji izraz za ovakvu pojavu. Dakle, Vlada izbornog povjerenja dodirnih tačaka nema sa Krivokapićem, već je ona izaz dobre volje tadašnjeg predsjednika Vlade, koji je ovakvim potezom htio da razbije zabludu opozicije da iza pobheda DPS ne stoji superiornost političke ponude, već neki drugi razlog. Podsjećamo da je upravo Đukanović pokrenuo parlamentarnu provjeru povjerenja Vladi na čijem je čelu bio, dobio većinu u Parlamentu i inicirao formiranje Vlade izbornog povjerenja. Za to vrijeme Krivokapić, koji je vazda visokog mišljenja o sopstvenom značaju, najprije pokušava da se nametne za nekog lidera pregovaračkog procesa, da ucjenjuje i politički reketira, a kada mu je ta ideja propala, toliko se čvrsto držao za fotelju predsjednika Parlamenta, da je to bilo ne samo neprimjereno, nego i neukusno. Komičnim a providnim trikovima, pokušavao je na sve moguće načine da u politički sporazum o uslovima za organizaciju parlamentarnih izbora, ubaci odredbu da on po svaku cijenu ostane predsjednik Skupštine?! Toliko o njegovoj ulozi.
Ipak, s obzirom na to da znamo kako ga do kraja života neće napustiti nada da će biti “evropski premijer”, vjerujemo da je i tada sanjao da će na izborima koji su uslijedili u oktobru, ruskim, makedonskim ili nekim drugim scenarijom biti lansiran u političke visine i napokon ostvariti svoj životni san. Kako mu je već do tada propala funkcija “predsjednika svijeta” i izjalovili se napori da uspostavi mir između Rusije i Ukrajine, morao je, na svoju žalost, da se zadovolji funkcijom sitnog manipulanta koji, sanjajući o sebi u ulozi evropskog premijera i scenaristi koji će mu to omogućiti, u vremenskim vakuumu dok se san ne ostvari, udomljava rodbinu i prijatelje u preduzeća poput Luke Kotor i zadovoljava se sitnim profiterstvom, a sve u krajnje ponižavajućem zagrljaju sa četničkim vojvodom.
Ne mnogo vještije od Krivokapića, a nalik jednom od svojih političkih očeva Momiru Bulatoviću, Demagozi i dalje pokušavaju da dokažu svoju „istinu“ – da su pobijedili, a ne izgubili na svim dosadašnjim izborima, posebno na ovim posljednjim. Od političke pameti koja je lansirala slogan „Pobjede a ne podjele“, a nigdje nijesu pobijedili i sve su podijelili – ništa ne iznenađuje. Ta ista pamet koja je čuvala Crnu Goru Sedmim bataljonom, sada je brani od Mila Djukanovića i DPS-a. Da nije komično bilo bi svakako tragično!
Ono što je na kratko bio Demos, a danas sam samcijat Miodrag Lekić, pokušava da se vrati u politički život, oglašavajući se uobičajeno – ničim. Iz prevelikog truda da konačno neko primijeti da još uvijek živ kao političar, Lekić ponavlja potrošene i demantovane teze, koje je bespredmetno još jednom negirati. Ukoliko je njegovo opredjeljenje da i dalje luta kroz ruševine svojih davnih političkih zabluda, ne treba ga razuvjeravati da je na pogrešnom putu.
Razumljivo je da inferiornu opoziciju, politički kratkovidu i prepunu sujete, zaboli svako suočavanje sa istinom, kao ovo kroz intervju predsjednika Đukanovića. Ipak, za uspjeh i politički prosperitet potrebno je malo više od pukog pokušaja profitiranja na medijskim pojavljivanju predsjednika konkurentske stranke.
Služba za informisanje Demokratske partije socijalista Crne Gore
