Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović i tokom posjete Hrvatskoj pokazao je da je nedorastao funkciji koju obavlja, da ga s pravom prati već ustaljeni epitet – slučajni.
Potvrdio je to i svojim pravdanjem, šta god ga pitali na presu, da on siromah nizašta nije kriv. Samo što još u svoju odbranu nije priznao da nije kriv ni što su ga izabrali da radi posao koji niti zna, niti mu pristaje.
Kao da je za njega smišljena izreka: ne zna, a učiti se ne da. Da zna, i da ima ko da ga poduči, znao bi da je neprimjereno u inostranstvu blatiti sopstvenu državu. Da to ne priliči nikome, a kamo li njenom nesrećnom predsjedniku. Za sve probleme kaže da ih je naslijedio. A zaboravlja pritom da je naslijedio nezavisnu Crnu Goru, a time i mogućnost da bude biran za šefa države, koja je članica NATO, i koja je uprkos opstrukcijama i vlade u kojoj je bio jedan od ključnih ministara, i dalje lider evropskih integracija sa snažnom ekonomijom. Iako su se protiv toga borili i bore mnogi, posebno njegovi partneri iz koalicije „Za budućnost Crne Gore“ koju on na sve načine – čak i prilikom državnih diplomatskih posjeta, nastoji da ugura u Vladu Crne Gore.
Tako, slučajni predsjednik Milatović sve više pokazuje svoje pravo lice koje je u suštini antievropsko i anticrnogorsko i koji budućnost Crne Gore vidi sa istoimenom koalicijom čija je vizija budućnosti – povratak u prošlost. Ono što ipak zaboravlja, je da svi oni koji su na ovakav način željeli da usmjeravaju Crnu Goru su završili kao marginalna fusnota u istoriji naše države – baš poput njegovog idola Momira Bulatovića ili političkog oca Zdravka Krivokapića.
Demokratska partija socijalista Crne Gore