Nije baš najjasnije šta je premijeru Krivokapiću zasmetalo u tvrdnji da nema pomirenja sa propagatorima fašizma u strukturama vlasti. Da li bi se on mirio sa propagatorima fašizma ili pak ne vjeruje da ih ima u strukturama vlasti? Ako traži propagatore ideje fašizma, a pod tim pojmom se podrazumijeva i najgori oblik šovinizma, ali i veličanje ravnogorske ideologije, koju su učesnici zločinačkih ratova devedesetih prihvatili kao svoju prethodnicu, onda nek se okrene oko sebe, a i povremeno pogleda u ogledalo. Jer oni koji ga drže na poziciji predsjednika Vlade, demonstriraju upravo fašizam kada negiraju genocid, kada ratne zločince i ubice proglašavaju za heroje, kada relativizuju skrnavljenje spomenika antifašista, kada saradnike fašista proglašavaju za heroje i svece.
Uostalom, ne čudi nas ovakav vrijednosni sistem premijera koji tekovine vladavine DPS-a, a to su očuvani mir, vjerski i etnički sklad, ekonomski suverenitet države, obnavljanje nezavisnosti, učlanjenje u NATO, kandidaturu za članstvo u EU – negativno kvalifikuje. Neko ko je svoj mandat započeo revanšizmom, čistkom nepodobnih, otkazima za sve koji nijesu bili po mjeri klerikalno-nacionalističke Vlade, logično ima problem da prepozna šovinizam i fašizam u svojim redovima.
Uostalom, onaj ko odavanje počasti saradnicima okupatora smatra “mjerom pomirenja”, kao što je to nedavno izjavio Krivokapić, naravno da ima problem sa vrijednosnim sistemom, i pokazuje potrebu da svoje mane i nedostatke drugima pripisuje.
I na kraju, ovaj Krivokapićev traktat, koji obiluje na silu nakalemljenim, politikantskim optužbama na račun predsjednika države, jedino možemo razumjeti kao pokušaj da prekrati vrijeme u danu kada je cijela antifašistička Crna Gora slavila, a on smišljao kako da zamijeni teze i sebe abolira od pitanja – zašto crnogorski premijer građanima nije čestitao 13. jul – Dan državnosti Crne Gore.
Demokratska partija socijalista Crne Gore