U oblasti socijalne politike novoformirano Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, zapostavilo je, a samim tim i unazadilo angažovanje, kako sopstveno, tako i drugih državnih organa u ovoj značajnoj oblasti. To se ogleda, prije svega, u tome što je MFSS, isključivo iz političkih razloga, konzistentne programe socijalne politike, iz ranijih godina, kako na državnom, tako i na lokalnim nivoima, napustilo ili bolje reći, nije obezbijedilo kontinuitet njihovog neposrednog ostvarivanja.
Suštinski rečeno, ministar Spajić je proglasio nevažećim strateške programe prethodne i ranijih vlada, pri čemu istovremeno nije usvojen cjelovit program socijalne politike. Uz to, i finansijska sredstva za oblasti predviđene programskim budžetima potrošačkih jedinica, samo djelimično su opredjeljivana u posljednjem kvartalu, imajući u vidu da je Budžet usvojen sredinom tekuće godine.
Polazeći od suštine postojećih programa i nedefinisanim namjenskim sredstvima na nivou državne politike u ovoj oblasti, resorno ministarstvo je, više zbog mira u kući, parcijalno izdvajalo sredstva za samo neke, minimalne potrebe korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Umjesto da obezbijedi puno sprovođenje mjera za poboljšanje životnog standarda korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, po kojima su prethodne vlade bile prepoznate u regionu i šire, ministar i njegovi saradnici bavili su se i bave se smjenjivanjem rukovodećih ljudi u institucijama sistema socijalnog staranja i istovremeno zapošljavanjem svojih političkih istomišljenika, vrlo upitnih stručnih, profesionalnih i moralnih kvaliteta.
Kako drugačije tumačiti imenovanje v.d. direktora Fonda PIO Crne Gore, koji u proteklom periodu vrši sistemsko urušavanje ovog Fonda, dovodeći ga svjesno u poziciju da suštinski ne ostvaruje svoju zakonsku funkciju. Pri čemu, Ranko Aligrudić omogućava sebi dugogodišnje korišćenje stana koji je svojina Fonda PIO, bez pravnog osnova i bilo kakve naknade za korišćenje imovine Fonda, čime je Fondu PIO nanio štetu, a sebi pribavio korist u visini višegodišnje zakupnine tog stana u Baru. Bahatost v.d. direktora Fonda PIO ne završava se time, već on danom stupanja na funkciju zadužuje službeno vozilo marke “Audi”, u dvadesetčetvoročasovnom trajanju, iako mu to pravo zakonski ne pripada. Troškovi goriva na svakodnevnoj relaciji Bar-Podgorica-Bar, privatni boravci u Bosni i Srbiji o trošku Fonda, slikovito govore o profilu osobe nedostojne ove odgovorne funkcije.
Svakodnevne smjene ekspertsko-rukovodnih kadrova i nezakonita preraspoređivanja politički i nacionalno nepodobnih službenika u Stručnoj službi Fonda, direktno impliciraju dalje urušavanje ove značajne institucije.
Isto tako, u Upravni odbor Fonda PIO imenovana su četiri nova predstavnika Vlade, koji ne ispunjavaju zakonske uslove za imenovanje u ovaj organ upravljanja, u smislu odredbi člana 119 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Na čelu ovog organa nalazi se isluženi apartčik, koji je promijenio sve partijske boje od crvene preko plave, završivši sa crvenom kravatom, a jedan od novih članova, inače pripravnik, u sukobu je interesa, jer je istovremeno i član Odbora direktora Montenegroworks. Ovaj sastav Upravnog odbora, umjesto da brine o egzistenciji penzionerske populacije i inicira mjere za njegovo unaprijeđenje, ima samo jedan zadatak, a to su istražne radnje i kadrovske čistke u opštinskim udruženjima penzionera.
Što reći o samoproklamovanom ekspertu na čelu Direktorata u MFSS, Jovu Pajoviću (Preletačeviću), koji je uživao sve privilegije bivše vlasti. Stan od 81m2 u Vektri, za koji mu je otpisan veći iznos duga, 40.000 eura od prethodne Vlade radi rješavanja stambenog pitanja, 25.000 eura od Fonda PIO Crne Gore za period 2011-2015. godina, zaposlenje kćerke u CBCG. Međutim, to mu nije smetalo da zahvaljujući kumovskim vezama sa ministrom Milatovićem, čijoj majci je pretpostavljeni, dokaže svoju lojalnost novoj vlasti slijepim izvršavanjem prljavih naloga, u prepoznatljivom sirovom maniru.
Pri ovakvom stanju stvari više je nego primjetno da ministar Spajić ne živi u sadašnjem realnom vremenu, već je sebe teleportovao u neki futuristički period, koji ne prepoznaje penzionersku populaciju, a o kojem stalno govori bez ikakvih definisanih opredjeljenja i sadržaja. U prilog tome govori i nadobudno nazvani “Maršalov plan”, koji determiniše sve kategorije stanovništva, osim, gle čuda, jedne petine društva koju čine penzioneri. Nije na odmet podsjetiti ga da je upravo on, lično i personalno, tužno, ali istinito, na čelu ministarstva u čijoj je zakonskoj nadležnosti briga o ranjivim kategorijama stanovništva. Pripadnici pomenutih društvenih grupa treba ozbiljno da se zapitaju ko vodi brigu o njihovim stečenim pravima. Ako je i od ove Vlade, mnogo je.
Komisija za brigu i unaprijeđenje kvaliteta života starije populacije
