Ranjavanje, opasno po život, učenika u dvorištu Gimnazije „Niko Rolović“ u Baru suočilo nas je sa još jednom poraznom istinom da škole nijesu bezbjedna mjesta i da smo kao društvo zakazali u borbi protiv vršnjačkog nasilja. I prije ovog slučaja konstatovali smo da se povećao broj slučajeva vršnjačkog nasilja u školama, ali osim kratkoročnog reagovanja na pojedinačne slučajeve, ništa nije preduzeto da se sistemski rješava ovo pitanje kako kroz stručne institucije i socijalne servise, tako i kroz edukativne programe, ali i kroz druge načine podrške u prevenciji vršnjačkog nasilja. Izricanje vaspitnih mjera koje ne daje rezultate, kaznena politika koja za nasilnike nije adekvatna, preventivne mjere koje su svedene na puku formu i došli smo do ugroženog života jednog mladog čovjeka.
Ovi i ovakvi oblici ponašanja dešavaju se pod uticajem neželjenih društvenih okolnosti, u javnom prostoru se sve češće koristi jezik mržnje i netrpeljivosti, isključivosti i diskriminacije, pa postaje gotovo normalno i sa stvarnošću stopljeno da univerzitetski profesor najavljuje građanski rat ili da neko od funkcionera izaziva svojim govorima rasnu i nacionalnu mržnju. Sve to za najgoru posljedicu ima nestabilan i nesiguran prostor u kojem nam mladi žive.
U sistemu vrijednosti dogodile su se vrijednosne konfuzije, moralni vakum, tako da pred mladima u kritičnoj fazi njihovog razvoja stoje brojni izazovi na koje društvo ovakvo kakvo je ne može dati odgovore.
A najteže sa čime se suočavamo jeste da su škola i obrazovanje izgubili nekadašnji autoritet. Kao društvo smo degradirali školu, a nasilje je postalo standard života. Jeste da smo za takvo stanje odgovorni svi, ali moramo početi i sa utvrđivanjem pojedinačne odgovornosti, da bismo škole učinili sigurnim mjestom i da bismo joj vratili vaspitnu ulogu, a mladima omogućili zdrav razvoj.
Zoja Bojanić Lalović, poslanica DPS-a u Skupštini Crne Gore