Protekli dani predstavljali su kulminaciju svega lošeg što se Crnoj Gori dešava u posljednje dvije godine, otkad je u njoj “osvježilo”, a vlast preuzeli oni koji su obećali promjene.
I napravili su promjene – samo takve. Danas Crnu Goru vodi takozvana parlamentarna većina u kojoj glavnu riječ ima politički savez čiji se funkcioneri javno hvale vazalskim, sluganskim položajem. Najgori šovinistički ispadi funkcionera i sijanje mržnje postali su uobičajena pojava.
Pokušaji miješanja u rad pravosuđa i pritisci povodom odluka sudske grane vlasti, uz nedopustive posjete skupovima na kojima se afirmiše razbijanje susjedne i prijateljske države, uz pozive za stvaranje jednonacionalnih država – ono su što direktno rade ministri iz Vlade koja je izgubila povjerenje.
Oni koji su prošle godine u ovo doba tražili izbore, sad bježe od njih, institucije su uništene, javni dug nekontrolisano raste, a državu vodi vlast koja je pala prije skoro pola godine, a koja je od tada ostala bez troje ministara, među kojima je dvoje imalo i ulogu potpredsjednika. Oni koji bi trebalo u toj situaciji da pokažu makar trunku odgovornosti – po televizijama pričaju o “dijagnozama”, nesvjesni da su najgora moguća dijagnoza ovog društva.
Sve to dešava se u periodu kad nam je otvoreno, a sasvim opravdano, zaprijećeno mogućnošću prekida evropskih integracionih procesa.
Umjesto da se zabrinu tim povodom, iz parlamentarne većine afirmišu ili Otvoreni Balkan ili “srpski (polu)svet”, ako između ta dva pojma, iz crnogorske perspektive, uopšte i ima razlike.
Dobro znamo da se građani pitaju gdje je u čitavoj toj priči građanska opozicija i koji su njeni dalji koraci… Pa ukoliko je nekome promaklo, opozicija je pune dvije godine upozoravala na prijetnje sa kojima je suočena Crna Gora – a koje su se na kraju obistinile. Znali smo dobro i ko dolazi na vlast i kakvu agendu sprovode i u čijem interesu rade. Naš pokušaj da podržimo 43. Vladu bio je motivisan isključivo nadom kako će biti iskorišćena šansa koja nam se ukazala u pogledu ubrzanja evropskih integracija. Nažalost, rukovodstvo te Vlade učinilo je sve da do toga ne dođe i tako sada ne samo da smo stagnirali, već je stanje mnogo gore.
Opozicija ovog puta mora imati isključivo dva cilja.
Prvi je izbor sudija Ustavnog suda.
Oni koji su vjerovali kako će jednostrano nametnuti kandidate koje oni žele, shvatili su da to ne ide tako. Uvijek smo otvoreni za dogovor – a jedino i samo dogovor vodi ka rješenju tog pitanja, koje je dovelo do izuzetno složene situacije u društveno-političkom sistemu.
Drugi je uslovljen upravo izborom sudija Ustavnog suda.
Naravno, riječ je o vanrednim izborima, koje danas nedvosmisleno želi ubjedljiva većina političkih stranaka. Oni koji se tome protive uglavnom ne znaju ni da li bi na njima uopšte mogli i preći cenzus. Upravo zbog toga, jedino ko može opstruirati ta dva cilja – a koja su usmjerena isključivo u pravcu dobrobiti za čitavo društvo, bez obzira na političke podjele – jesu oni kojima se nerado odlazi iz vlasti, koju uzurpiraju, a u čemu ih podržava manje od tri odsto građana Crne Gore.
Iz tog razloga, i ovim putem želim apelovati na sve političke činioce kod kojih je preostao makar nagovještaj odgovornosti da preduzmu ono što je do njih i da u što skorijem roku izaberu sudije Ustavnog suda i odmah uskrate mandat Skupštini, kako bismo na izborima uspostavili odgovornu vlast, koja će biti posvećena Crnoj Gori, a ne interesima drugih.
Jer, Crna Gora danas nema vlast. Ona ima vlast u v.d. stanju, bez sposobnosti, autoriteta i odgovornosti. A dokle je takva struktura sasvim namjerno dovela državu – najbolje vidimo ovih dana. Svaki novi dan ovakvog “funkcionisanja” čitavog sistema, novi je korak unazad, ka još većoj agoniji i sunovratu na svakom mogućem polju. Da li iko dobronamjeran to zaista želi?
Odgovor je jasan.
Aleksandar Bogdanović, generalni sekretar DPS Crne Gore
