Teško je da je neki Međunarodni praznik rada u istoriji Crne Gore proticao u približno sumornoj slici, kakav je slučaj ove godine, a sve zahvaljujući nestručnim i ad-hoc potezima vlasti.
Mnogi zaposleni u Crnoj Gori ovaj praznik dočekuju bez isplaćenih zarada – neki od njih o tome upoznaju javnost kroz protestne šetnje, a drugi kroz saopštenja. I to najbolje govori o aktuelnoj situaciji u Crnoj Gori.
Rast zarada u javnom sektoru mjera je koja bi u redovnim okolnostima zavrijedila punu podršku. Međutim, u Crnoj Gori to povećanje finansira se iz zaduženja, a odgovorna politika bi morala da na osnovu stvaranja nove vrijednosti, novih investicija, doprinese privrednom rastu, većem punjenu budžeta i snaženju ekonomije ove države.
Umjesto odgovornog pristupa, danas smo svjedoci prepucavanja da li će Crna Gora bezglavo upasti u novo zaduženje u junu ili u septembru, pri čemu i laici mogu da pretpostavljaju po kakvoj će kamatnoj stopi ono biti.
Ne želimo da vjerujemo da je sljedeći plan vlasti povećanje nameta na štetu dijela građana, jer je to pogrešan put – naročito ako se time želi podmirivati neumjerena potrošnja bez pokrića.
Najzad, dok više evropskih zemalja već implementira pilot projekte koji podrazumijevaju četvorodnevnu radnu sedmicu, vlast u Crnoj Gori želi da ukine neradnu nedjelju – što je bilo jedno od ključnih dostignuća u proteklom periodu u pogledu poštovanja radničkih prava.
Sve to govori o načinu funkcionisanja sistema u Crnoj Gori i o nedostatku bilo kakve odžive vizije i plana koji bi zaposlene mogao uvjeriti da je vlast njihov partner, a ne suparnik.
Mihailo Anđušić, poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore
